Brodosplit

Vrsta	javno
Osnovana	1931.
Osnivač(i)	Ateliers et Chantiers de la Loire i jugoslavenski dioničari
Trenutno sjedište	Split, Hrvatska
Industrija	brodogradnja
Proizvodi	brodovi
Usluge	- gradnja i popravak brodova (brodogradnja) - popravak i preinake brodova
Broj zaposlenih	4000
Divizije	Brodogradilište specijalnih objekata d.o.o. Tvornica dizel motora d.o.o. Dizalice d.o.o. Nemetalna oprema d.o.o. Metalna oprema i konstrukcije d.o.o. Antikorozivna zaštita d.o.o. Armature d.o.o. Izolacija d.o.o.
Web-stranica	www.brodosplit.hr

Brodosplit je jedno od najvećih hrvatskih brodogradilišta iz Splita, koje gradi vojne i civilne brodove (tankeri, trajekti, putnički brodovi).

Nalazi u sjevernom dijelu Splita, u Kaštelanskom zaljevu (od 1932.) na površini od 560 000 kvadratnih metara, na izuzetno dobroj lokaciji za proizvodnju brodova, jer se u blizini nalaze i gradska teretna i putnička luka, a u neposrednoj blizini je i Zračna luka Split (20 km).

Historija brodogradilišta

Brodogradnja u Splitu početkom 20. vijeka

Split je 1910. imao svega 21 407 stanovnika^[1] i bio mali provincijski grad na rubu Austro-Ugarske. Nakon osnivanja Kraljevine Jugoslavije počeo je vrtoglavo rasti, tako da je 1931 imao već 35 332 stanovnika, i bio najveća jugoslavenska luka, sa čak sedam malih brodogradilišta, odnosno devet ako bi se tome pribrojila i ona u obližnjem Vranjicu i Solinu.

Najstarije splitsko brodogradilište novoga doba bilo je ono porodice Košćina, osnovano 1831. kod Lučca. Brodogradilište Košćina radilo je na tom mjestu do 1875. ^[2] Tada je zbog probijanja željezničke pruge između Lučca i Manuša, izmješteno zapadno od Matejuške, na mjesto gdje se danas nalazi bivši hotel Ambasador.

Drugo splitsko brodogradilište novoga vremena bilo je Ivanko, osnovano 1893. od strane Dinka Ivanka u gradskoj luci (podno Katalinića briga) - on je startao sa malom barakom i manjim popravcima. Nakon pet godina izgradio je prvi vlastiti jedrenjak Slavni Vis. Brodogradilište Ivanko bavilo se uglavnom popravkom parobroda, vremenom je preraslo u dioničko društvo i prezvalo se u skladu sa zakonom u Brodogradilište D. Ivanko i drugovi. Kako je za Prvog svjetskog rata pao broj narudžaba,- poduzeće je bankrotiralo. Iz posrnulog društva je 17. marta 1918. uz financijsku pomoć novih ulagača izraslo novo društvo Splitsko brodogradilište Jug za gradnju, popravak, kupnju i prodaju brodova u kojem je bivši vlasnik Dinko Ivanko postao tehnički poslovođa.

Treće splitsko brodogradilište bilo je Pomorsko industrijsko i tehničko poduzeće Braća Matijević^[2] (kasniji Marjan) osnovano 1922. godine. To je bilo malo remontno brodogradilište smješteno ispod ondašnje tvornice cementa Betizza. Imalo je vlastitu elektrocentralu, ljevaonicu, elektrotehničku i kovačku radionicu, te za ono doba pravo tehnološko čudo radionicu za autogeno varenje.

Četvrto splitsko brodogradilište Pakmor osnovao je 1923., inženjer Pavle Kosiček. ^[2] To je bilo malo brodogradilište u zapadnom dijelu gradske luke koje je gradilo elegantne brze motorne i sportske čamce, poduzeće je prestalo s radom 1960. godine.

Uz ta brodogradilišta, poslovala su i dva bitno manja u Lori; ono Vatroslava Bulimbašića (maone, jedrenjaci i čamci) i ono korčulanskog kalafata Petra Jeričevića.

1931. osnivanje Jugoslavenskog društvo za izradu i opravku brodova

No pravi impuls brodogradnji u Splitu zbio se zbog vojske i njenih narudžbi. Kako je tadašnja Kraljevina Jugoslavija bila u odličnim vezama sa tadašnjom Francuskom koja je bila pokrovitelj stvaranja Male Antante, - zbog toga je vojna suradnja Jugoslavije i Francuske bila izuzetno jaka i značajna. Tako je krajem 1930-ih poznato francusko brodogradilišno društvo Siege Social Ateliers et Chanties de la Loire iz Nantesa gradilo dvije podmornice klase Osvetnik za Jugoslavensku kraljevsku ratnu mornaricu - na račun tog posla veze su toliko ojačale da su francuzi odlučili svojim kapitalom i znanjem ojačati jugoslavensku brodogradnju i osnovati jedno snažno brodogradilište. Tadašnja Jugoslavija zapravo i nije imala većeg brodogradilišta, osim malog remontnog u Bijeloj (Boka Kotorska) i onog u Kraljevici. Tako je u martu 1931. osnovano novo zajedničko Jugoslavensko društvo za izradu i opravku brodova ^[2] sa sjedištem u Beogradu (iza kojeg je zapravo stajao Siege Social Ateliers et Chanties de la Loire).

Novoosnovano društvo kupilo je krajem marta 1931. godine brodogradilište Marjan (dok, ljevaonicu i mehaničku radionicu) a 18. augusta 1931. godine kupljeno je i brodogradilište Jug i zemljište u uvali Supaval.

Jugoslavensko društvo za izradu i opravku brodova u prvoj godini poslovanja, uspjelo je izvršiti popravke na 53 parobroda, 2 jedrenjaka i 3 čamca (ukupno 35.751 tona). Početkom 1932. godine društvo je počelo podizati nove proizvodne pogone, započeta je gradnja dvaju navoza od 60 i 80 m, te nekoliko radionica.

Brodogradilište Split A.D. kasnije Jadranska brodogradilišta A.D.

Odlukom glavne skupštine dioničara ”Jugoslavenskog društvo za izradu i opravku brodova” od 11. augusta 1932. godine, promjenjen je naziv društva u Brodogradilište Split A.D., a sjedište preseljeno iz Beograda u Split. ^[2]

Od 7. juna 1933. otpočela je isporuka brodava za Jugoslavensku kraljevsku ratnu mornaricu prvi naručeni brod bila je bila barkasa Novogradnja br. 1 dužine 11m s ugradjenim diesel motorom. Društvo Siege Social Ateliers et Chanties de la Loire, radilo je na transferu novih tehnologija u splitsko brodogradilište i investiralo značajna sredstva u povećanje kapaciteta, prvi profit splitsko brodogradilište ostvarilo je tek 1938. Ulaganja su pokazala rezultat 30. jula 1936. tad je porinut u more prvi željezni brod na vlastiti parni pogon - tegljač Konjic. To je označilo prekretnicu u splitskoj brodogradnji, i prijelaz sa zanatske na industrijsku proizvodnju brodova. Tad su se stale nizati narudžbe, gradili su brojne patrolne čamce (10) i patrolne brodove (2) za Ministarstvo Financija, jedan tegljač, te potom dva razarača Ljubljana i Zagreb ^[2] (po nacrtima Ateliers et Chantiers de la Loire, koji su izgradili prvi brod te klase Beograd 1937.) za mornaricu Kraljevine Jugoslavije i dva velika putnička broda Sarajevo (nakon rata Sinj) i Šumadija (nakon rata Kotor). Razarači su dovršeni 1939. a brodogradilište naraslo na 1100 radnika. Posljednji Razarač Split, naručen 1938. brodogradilište je dovršilo tek 1942. tako da je završio u rukama Regio Marine Kraljevine Italije.

Nepotpuna lista brodova izgrađenih za vrijeme Brodogradilišta Split A.D. ( Jadranska brodogradilišta A.D.)

^[3]

Brodograđevna industrija Split

Nakon Drugog svjetskog rata Brodogradilište Split A.D. je nacionalizirano i preimenovano u Brodograđevna industrija Split (od 1990-ih Brodosplit). Isprva je prve veće narudžbe 1950-ih brodogradilište radilo za domaću flotu, vremenom se taj odnos promijenio tako da se danas 80% brodova radi za inozemne naručioce. Od svog osnutka Brodosplit je isporučio više od 350 brodova ukupne nosivosti od preko 10 milijuna tona. Mnogi od ovih brodova dobili su priznanja od uglednih međunarodnih institucija.

Nakon 1990e Brodospit je privatiziran i reorganiziran, tako da je današnje društvo Brodosplit dioničko društvo u većinskom vlasništvu Hrvatske države, sa oko 4000 radnika.^[2] Današnju kompaniju Brodosplit čini više društava:

• Brodogradilište specijalnih objekata d.o.o.
• Brodosplit - Tvornica dizel motora d.o.o.
• Brodosplit - Dizalice d.o.o.
• Brodosplit - Nemetalna oprema d.o.o.
• Brodosplit - Metalna oprema i konstrukcije d.o.o.
• Brodosplit - Antikorozivna zaštita d.o.o.
• Brodosplit - Armature d.o.o.
• Brodosplit - Izolacija d.o.o.

Brodosplit može graditi brodove u jednom dijelu do 280 metara dužine i 166,000 registarskih tona nosivosti.

Nepotpuna lista brodova izgrađenih za vrijeme Brodosplita

^[4]

Izvori

Vanjske veze

• Službene stranice Brodosplita
• "Politika", 26. jul 1937