Emund Stari

Emund Stari (švedski: Emund den gamle, starošvedski: Æmunðær gamlæ, Æmunðær gammal, Æmunðær slemæ; ? - 1060) bio je kralj Švedske od 1050. do smrti. ^[1]

Rodio se kao sin kralja Olofa Skötkonunga. Bio je oženjen za Astrid Njalsdotter (u. 1060) od Skjalgaättena, norvešku plemkinju i kćer Niala Finnssona. Sa njom je imao troje djece - sinove Anunda i Ingvara, koji su umrli prije oca, i kćer, čije ime nije poznato, ali koja je kasnije postala kraljica, odnosno supruga kralja Stenkila i majka još tri švedska kralja - Ingea I, Alstana i Erika.^[2]

Podaci o njegovom životu i vladavini su relativno oskudni. Na prijestolje je došao naslijedivši svog brata Anunda Jakoba. Njemački kroničar Adam od Bremena ga opisuje kao "svadljivog čovjeka", te navodi kako je pokrenuo neuspjeli pohod na Terra Feminarum (Finska), u kome mu je poginuo sin Anund. S obzirom da je umro bez sinova, naslijedio ga je zet Stenkil. Emund je tako bio posljednji švedski kralj iz Dinastije Munsö.

Izvori

1. ↑ Odelberg, Maj (1995), „Emund gamle”, Vikingatidens ABC, Švedski muzej nacionalnih starina, ISBN 91-7192-984-3, arhivirano iz originala na datum 2007-09-30, pristupljeno 2012-11-17 
2. ↑ Stenkil, Kung i Sverige (Nordisk familjebok)

Literatura

• Sawyer, Peter The Oxford Illustrated History of the Vikings (Oxford University Press, 1997)
• Ohlmarks, Åke Alla Sveriges drottningar